Roman prati dešavanja u bosanskoj svakodnevici, ratnim posledicama na živote mladih i njihovim nemirenjima sa onim što im se servira. Ćerka inženjera koji je misteriozno izgubio svoj život pokušava da razreši zagonetku očeve smrti, a u toj potrazi ona upoznaje i sebe.
Knjiga Nerzuka Ćurka uz predgovor Asima Mujkića i pogovor Esada Bajtala objedinjuje 23 intervjua koje je profesor Ćurak dao domaćim i regionalnim medijima u periodu od 2004. do 2017. godine.
Uvertira govori o bosanskoj reinkarnaciji Leopolda i Wolfganga Amedeusa Mozarta u Abdulahu Veladaru, ocu i sinu. Poput svojih slavnih prethodnika od prije dvjesto godina, on, umjesto Evropom, početkom devedesetih godina putuje po Bosni i Srbiji predstavljajući muzičko čudo od djeteta, Abdulaha Veladara sina.
Riječ je o knjizi sastavljenoj od stotinjak kratkih priča, koje su prvo bile objavljivane na Facebooku kao statusi, koji su potom objedinjeni i objavljeni u obliku knjige.
„Dobre su one knjige kojima se vraćamo. Nije to nikakav teorijski sud, već mišljenje formirano nakon dugogodišnjeg čitanja. Begić piše knjige kojima će se njegovi čitaoci vraćati. Znam to pouzdano, jer sam jedan od njih. Dijelom je to zbog toga što je u magiju njegovih tekstova upisana muzička inspiracija. Vraćanje ovim pjesmama je kao kad se iznova slušaju dragi albumi.“
Ova memoarska proza, nastala na temelju bolnog iskustva, protkana nesvakidašnjim smislom za humor i voljom za životom, ispisana je na temelju autoričine biografije, koju je obilježio prerani gubitak oba roditelja i odrastanje s mlađim bratom.
"Knjiga Ruka iz krasnog Niotkud poetsko je ostvarenje koje će dotaknuti ono najbolje u vama, jer se bez sumnje radi o poeziji visokih dostignuća, na tragu onoga što je Sarić do sada pisao i dostojno renomea kojeg kao pjesnik uživa."
U vrijeme kada uslijed razvoja tehnologije i svekolike prisutnosti novih medija u svakodnevnom životu sve više postajemo virtuelni turisti, i kada je putopis kao književni žanr potpuno marginaliziran i zapostavljen od strane savremenih bosanskohercegovačkih autora, knjiga putopisa Rahat u Dokumu pjesnika, pripovjedača, književnog prevodioca i esejiste Gorana Sarića iznova vraća vjeru u vitalnost ovog žanra, pružajući još jednom potvrdu onog Hajneovog mišljenja da je putopisna proza najprirodniji i najizvorniji oblik romana.