Neupitna je kompleksna interaktiva između poticajne Džafićeve poezije i zainteresovanog čitaoca koju pobuđuju zaboravljene riječi i naučna terminologija, što se spontano sjedinjavaju u kreativnom izražaju ovog mladog nadahnutog umjetnika i zanesenog istraživača.
Pridajući podjednaku važnost „šta reći“ i „kako reći“, dakle, studiozno se posvećujući formi i sadržaju pjesme, pjesnik je pred sebe stavio težak zadatak, a koji se ogleda u zahtjevu kvaliteta po svim pitanjima koje poezija, kao umjetnost, stavlja pred pjesnika. Na tom putu, ispunjenm epohalnim i grandioznim zahtjevima, Jusuf Džafić, sa ovom svojom drugom zbirkom „Miruh zambaka“, etablira se pod bh. poetskim nebom kao autentična poetska pojava za koju se vežu brojni afirmativni atributi, kojima se oblikuje poezija ovog podneblja. Ono što posebno ima značaj u kontekstu bošnjačke, a i bosanskohercegovačke poezije, jeste činjenica da je poezija Jusufa Džafića bazirana na afirmaciji univerzalnih ljudskih vrijednosti, utemeljenoj na etičkim principima, koji su opći civilizacijski produkt, a u čemu pjesništvo na ovim prostorima ima milenijumsku tradiciju.
