Moje rijeke


Pjesme „Mojih rijeka“ glas su jednog istančanog lirskog duha koji nam na različite načine, uspijevajući da iznađe gotovo uvijek efektan stihovni izraz, govori da je na svijetu ipak sve na svome mjestu, preko grobova se nastavlja život, na šta direktno ukazuje odabrani moto pjesme „Dan oslobođenja“.
Izdavač: Buybook
721,51 дин.

Intenzivna i stvaralački ubjedljiva, ova obimom nevelika pjesnička zbirka ispoljava svoju veličinu snažnim impresijama koje izaziva kod čitaoca.

Hiperosjetljivi lirski subjekt bilježi treptaje duha i zakonitosti sveta sa njegovim zločinima, nepravdama, nesrećama za koje je uvijek odgovoran sam Čovjek. Odjek defetizma, i to nikako praznog i dekorativnog, već shvaćenog kao posljedica iskustvenog doživljaja tog vanrednog stanja društva koje zovemo ratom, prožima čitavu zbirku. Tematski markirane prevashodno ratom u Bosni, Šehićeve pjesme se uzdižu kao revolt i potreba za svjedočenjem o ljudskom zlu uopšte, o historiji beščašća naše civilizacije 20. vijeka. Sabiranje svih tih senzacija i promišljanja u stihove predočava neodoljivu potrebu za pisanjem, koja je ujedno i neophodnost jer „samo u pjesmi je moguće oživljavati mrtve“ („Stakleni kliker iz Potočara“). Jedino stvaralački uobličene, tragedije dobijaju na težini i izlaze iz opšte blaziranosti, samim tim zastrašujućeg nam sveta.

Prizivajući donekle Knjigu Propovjednikovu, u pjesmi „Jedna druga Loara“ uputit će signal za to da je sve u čemu učestvujemo dio jednog ciklusa, da se život nastavlja i posle najgorih tragedija. Ova misao je prisutna mahom u svim pjesmama, a emocija kojom je obojena katkad varira, zavisno od stava koji lirski subjekt zauzima u datom trenutku – nekad je to prosto prihvatanje, nekad očaj, nekad duboka tuga i ukazivanje na nepravdu, nemoć preživjelih da bilo šta promjene, kao i da nastave „normalan“ život.  „Mravlji strašni sud“  kao pretposljednja pjesma zbirke sažima sve ove misli – „fabrike i škole u kojima su bili konclogori/Danas su opet samo fabrike i škole“. Ali nam sugeriše da sjećanje na stradanja postoji ipak negdje pohranjeno, negdje „u duši svijeta“, u nečemu oku jedva vidljivom, mravu koji je „u dosluhu s dobrim silama prirode“. Da upravo to sjećanje, kako navodi pjesnik, čini da ne izgubimo dušu.

(Mad About Cinema)