Intenzivna i stvaralački ubjedljiva, ova obimom nevelika pjesnička zbirka ispoljava svoju veličinu snažnim impresijama koje izaziva kod čitaoca.
Hiperosjetljivi lirski subjekt bilježi treptaje duha i zakonitosti sveta sa njegovim zločinima, nepravdama, nesrećama za koje je uvijek odgovoran sam Čovjek. Odjek defetizma, i to nikako praznog i dekorativnog, već shvaćenog kao posljedica iskustvenog doživljaja tog vanrednog stanja društva koje zovemo ratom, prožima čitavu zbirku. Tematski markirane prevashodno ratom u Bosni, Šehićeve pjesme se uzdižu kao revolt i potreba za svjedočenjem o ljudskom zlu uopšte, o historiji beščašća naše civilizacije 20. vijeka. Sabiranje svih tih senzacija i promišljanja u stihove predočava neodoljivu potrebu za pisanjem, koja je ujedno i neophodnost jer „samo u pjesmi je moguće oživljavati mrtve“ („Stakleni kliker iz Potočara“). Jedino stvaralački uobličene, tragedije dobijaju na težini i izlaze iz opšte blaziranosti, samim tim zastrašujućeg nam sveta.
Prizivajući donekle Knjigu Propovjednikovu, u pjesmi „Jedna druga Loara“ uputit će signal za to da je sve u čemu učestvujemo dio jednog ciklusa, da se život nastavlja i posle najgorih tragedija. Ova misao je prisutna mahom u svim pjesmama, a emocija kojom je obojena katkad varira, zavisno od stava koji lirski subjekt zauzima u datom trenutku – nekad je to prosto prihvatanje, nekad očaj, nekad duboka tuga i ukazivanje na nepravdu, nemoć preživjelih da bilo šta promjene, kao i da nastave „normalan“ život. „Mravlji strašni sud“ kao pretposljednja pjesma zbirke sažima sve ove misli – „fabrike i škole u kojima su bili konclogori/Danas su opet samo fabrike i škole“. Ali nam sugeriše da sjećanje na stradanja postoji ipak negdje pohranjeno, negdje „u duši svijeta“, u nečemu oku jedva vidljivom, mravu koji je „u dosluhu s dobrim silama prirode“. Da upravo to sjećanje, kako navodi pjesnik, čini da ne izgubimo dušu.
(Mad About Cinema)
