Dok u maniru vrhunskog reportera starog kova pažljivo bira detalje, prizore, situacije i događaje sa svojih putovanja, koji se smjenjuju filmskom brzinom, Sarić nam ujedno postepeno otkriva svoj autoportret, preciznu maršrutu pređenog životnog puta.
Narator u ovim putopisima je poput zabavnog, šarmantnog i beskrajno duhovitog turističkog vodiča u čijem društvu vam ne može biti dosadno. U sjećanjima na zavičaj, Bosnu i prijeratne dane mladosti ima i gorčine, i sjete i nostalgije, ali emocije ostaju prigušene, tek u nagovještajima, autor im ne daje maha, nego ih depatetizira zaodijevajući ih u humor i ironiju.
Već odavno dokazani Pjesnik, Sarić je u putopisu odan strasti ličnog utiska, a tek kasnije znanju o prostoru kojim putuje. Ta prevlast pjesnika nad naučnikom omogućuje mu gnoseološki učinak putovanja. To znači da on dok putuje saznaje, i to saznaje na dvostruk način. Na jednoj strani, saznaje o prostoru u samom činu putovanja, a na drugoj o sebi dok putuje. To je najuzbudljivije u Sarićevom putopisu, to kako se putopisac samospoznaje i kako istodobno upisuje sebe, svoju promjenu u realni prostor. Zato su njegovi putopisi dvostruka poezija: poezija o sebi koji se mijenja, i poezija o prostoru koji ga mijenja.
