Iskustvo ga je naučilo da i dobro i loše imaju početak i kraj, da jedino ima smisla uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško. Ono mu je donijelo i spoznaju o sjećanju kao našem jedinom imetku i poveo nas je na putovanje kroz još jednu nomadsku avanturu, omeđenu rastancima, odlascima, dolascima, krajevima jedne i počecima novih ljubavi, roditeljskom brigom i potrebom da se privremeno usidri. Bekim Sejranović vjeruje, kao i Kiš, da je jedini piščev zadatak da piše istinito, i uvodi nas bez zadrške u vlastiti svijet s Dnevnikom jednog nomada te zaokružuje opus koji ga čini jednim od najboljih južnoslavenskih pisaca.
„Rat se u ovome romanu izravno ne spominje, ali sve vrijeme pulsira svojim kobnim posljedicama. Iznimno sugestivnom naracijom, od koje će nježnije duše vjerojatno zaboljeti stomak, Amila Kahrović Posavljak približava nam hiperrealizam tranzicijske distopije, ambijent kao stvoren za drobljenje nade, pa će i fraza o onima što tek zakoračuju u život voditi u kolektivno gubljenje tla pod nogama. Ako tu ima mjesta za budućnost, ona je takva da se do nje dopire kroz ušicu igle