„S urušavanjem svijeta kakvog smo poznavali, urušio se i život u dva prijedorska solitera, u gradu koji je, kako sam autor kaže, rupa svijeta poznata po ratnim zločincima, logorima i slikarima. U tim soliterima, dok nisu postali oblakoderi smrti, zajednički su se proslavljale radničke pobjede i unapređenja. Danas radnika/ca više nema, potonuli su u naciju i ostali punih pluća vode. Komšije su pogubile komšije, nakon razmjene sličica u djetinjstvu, nekadašnji drugovi mijenjali su mrtve i ranjene na liniji razdvajanja, a majke su djecu pronalazile u sekundarnim masovnim grobnicama, nakon što bi im, odbijajući da vjeruju kako su mrtvi, spremale večeru i čekale vijest o njima. Može li se u dva nebodera smjestiti ukupna tragedija Bosne i Hercegovine? Može, i Darko Cvijetić nam svjedoči o tome, potvrđujući da o užasu koji smo imali/e sreću preživjeti i čije posljedice živimo, mogu i trebaju pisati samo najbolji. Svakom rečenicom autor Schindlerovog lifta štiti nas od mrtve kiše koja pada po Prijedoru. Njegov kišobran sačinjen je od ljudske i književne čestitosti.“
Kristina Ljevak
