Proizvodi označeni s 'sejranović'

Bekim Sejranović napisao roman o životu na rijeci pa posveta Marku Twainu nije nimalo slučajna. To je istovremeno i roman o potrazi za vlastitim identitetom, roman o odrastanju odnosno odbijanju da se odraste, roman o odnosu oca i sina, ljubavni roman, i na kraju, roman o drogiranju i borbi s ovisnošću. Pri tom je beskompromisan, iskren, kompleksan, autoironičan, uzbudljiv i duhovit...

Sejranovićev je roman tužan i sjetan onoliko koliko su to sudbine ljudi koji ni jedno mjesto na svijetu bez rezerve ne mogu nazvati domom, premrežen brojnim smrtima, osjećajem nesigurnosti i straha. To je snažna i neispolirana tjeskobna slika svijeta u kojem je prošlost ušljiva, sadašnjost šugava, a budućnost crvljiva. Ključne točke svakako su prisilne egzil situacije koje ipak ne dopuštaju pripovjedaču da se preda, već ponovo zagrize život do kraja. Stoga je riječ o proživljenom i unatoč svemu toplom romanu.

Ljepši kraj potvrdio je pomalo nomadsku pripovjedačku poziciju Bekima Sejranovića. Ne zanimaju njega iskušane i 'isfurane' forme i žanrovi, već pisanje koje uobličava autentičnu atmosferu, dok svojevrsno autsajderstvo koje obilježava identitet pripovjedača koji se uostalom već definirao onim 'nigdje, niotkuda' ne djeluje nimalo isforsirano i pomodno, već se podrazumijeva.

Iskustvo ga je naučilo da i dobro i loše imaju početak i kraj, da jedino ima smisla uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško. Ono mu je donijelo i spoznaju o sjećanju kao našem jedinom imetku i poveo nas je na putovanje kroz još jednu nomadsku avanturu, omeđenu rastancima, odlascima, dolascima, krajevima jedne i počecima novih ljubavi, roditeljskom brigom i potrebom da se privremeno usidri. Bekim Sejranović vjeruje, kao i Kiš, da je jedini piščev zadatak da piše istinito, i uvodi nas bez zadrške u vlastiti svijet s Dnevnikom jednog nomada te zaokružuje opus koji ga čini jednim od najboljih južnoslavenskih pisaca.